Muzej – zbirka - interpretacijski centar

Krajnji cilj rada na zaštiti i očuvanju kulturne baštine jest da ona nađe neke nove životne uloge u suvremenom životu. Jedan od načina na koji se taj cilj može realizirati je kroz projekte različitih postava, izložbi ili muzeja. Cilj ove objave je da zainteresiranim stranama pruži uvid u osnovne pravne i organizacijske okvire uspostave ovakvih sadržaja.

Ova muzeološka djelatnost važan je aspekt našeg rada i naš tim ima iskustvo rada na koncepciji, planiranju i realizaciji niza malih interpretacijskih centara, muzejskih zbirki i interpretativnih sadržaja na eksterijeru. Pristup koji smo odabrali u ovome radu je participativan i oslanja se na sudjelovanje predstavnika lokalne zajednice. Naš rad prije svega vidimo kao facilitatorski – uloga nam je da nositeljima baštine pomognemo uobličiti želje i poruke koje žele izraziti te ih prenesemo u interpretativni sadržaj.

U početnim razgovorima o ovim projektima često se srećemo sa željom da se uspostavi „muzej” ili „zavičajna zbirka” i makar je osnovna namjera jasna, naručiteljima često nedostaju informacije o zahtjevima i implikacijama ovih različitih oblika baštinskih ustanova kao i različite alternativne mogućnosti realizacije ovakvih projekata. Idemo probati pojasniti malo ovu situaciju.

Formalne muzejske ustanove: muzeji, zbirke i galerije

Kada govorimo o gore nabrojanim ustanovama radi se o vidovima muzejske djelatnosti koje formalno regulira Zakon o muzejima te niz podzakonskih propisa među kojima u trenutku pisanja ovog teksta vrijedi istaknuti:

• Pravilnik o Upisniku javnih i privatnih muzeja u Republici Hrvatskoj

• Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja dokumentacije o muzejskoj građi i muzejskoj djelatnosti te načinu ostvarivanja uvida u muzejsku građu i dokumentaciju

• Pravilnik o stručnim i tehničkim standardima za osnivanje i određivanje vrste muzeja, za njihov rad te za smještaj i čuvanje muzejske građe i muzejske dokumentacije

• Pravilnik o načinu i mjerilima za povezivanje u sustav muzeja Republike Hrvatske

• Pravilnik o stručnim muzejskim zvanjima i drugim zvanjima u muzejskoj djelatnosti te uvjetima i načinu njihova stjecanja

Ukoliko ste ozbiljno zainteresirani za uspostavu muzejske institucije svakako bi vam preporučili da i sami proučite gore navedenu legislativu, a mi ćemo u nastavku teksta izdvojiti ključne momente te dati komentare na njih.

Zakon o Muzejima prepoznaje sljedeće vrste muzejskih ustanova:

• javni muzej

• privatni muzej

• muzej vjerske zajednice

• muzej zajednice

• ekomuzej

• samostalna zbirka

• galerija

Gore: Primjeri javnog (Arheološki muzej u Zagrebu) i privatnog muzeja (Muzej Marton), muzeja vjerske zajednice (Spomen-muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera) i ekomuzeja (Ekomuzej Batana)

Muzeji prema značenju i vrijednosti građe te teritorijalnom području obavljanja muzejske djelatnosti mogu biti nacionalni, regionalni i lokalni bez obzira na osnivača. Prema vrsti građe mogu biti opći i specijalizirani. Svaka od gore nabrojanih formi ustanova ima specifične uloge i te materijalne i organizacijske zahtjeve koje možete naći u tekstu pravilnika o stručnim i tehničkim standardima za osnivanje i određivanje vrste muzeja.

S obzirom da je osnivanje muzeja nacionalnog i regionalnog značaja u domeni ustanova i organizacija koje imaju značajno adiministrativne kapacitete (država, županije, veći gradovi te eventualno veće privatne organizacije), u daljnjem tekstu koncentirati ćemo se na manje muzejske ustanove lokalnog značaja. Kao predmet posebnog interesa za lokalne projekte istaknuli bi forme muzeja zajednice, ekomuzeja i samostalne zbirke.

Članak 3. stavak 6. Zakona o muzejima kaže sljedeće: „Muzej zajednice, ekomuzej i samostalna zbirka su modeli održivog upravljanja prirodnom i kulturnom baštinom koji koriste mehanizme partnerstva, umrežavanja i/ili baštinskog aktivizma u svrhu cjelovitog pristupa očuvanju, interpretaciji i prezentaciji baštine na određenom području.” Ova je formulacija odraz toga da su u aktualni zakon ugrađene smjernice suvremene muzeološke prakse koja počiva na participativnom pristupu kojeg se i sami držimo u našemu radu, te ove organizacijske forme (o čijim ćemo poslanjima više reći u drugom članku) smatramo optimalnim za lokalne zajednice i baštinski aktivizam.

Pravilnik o stručnim i tehničkim standardima za ove organizacijske forme propisuje sljedeće uvjete obavljanja djelatnosti: muzej zajednice, ekomuzej i samostalna zbirka moraju imati primjereno opremljene prostore u skladu s vrstom i opsegom muzejske građe te s brojem zaposlenih djelatnika:

• čuvaonicu za muzejsku građu

• izložbeni prostor

• prostor za muzejsku dokumentaciju

• prostor za stručno osoblje

• prijamne prostore: ulazni, informativni punkt, garderobu, sanitarni čvor.

U muzeju zajednice, ekomuzeju i samostalnoj zbirci te galeriji koja djeluje na lokalnoj razini stručne poslove obavlja najmanje 1 kustos.

Gore: Čuvaonica muzejske građe Muzeja grada Crikvenice

Suočeni sa ovim minimalnim tehničkim i kadrovskim zahtjevima naručitelji se često znaju osjetiti obeshrabreno, no smatramo da ne bi trebali biti – postoje načini da ovakve ustanove budu samodržive i o tome ćemo nastojati pisati u nekom drugom nastavku.

Važno je napomenuti i to da se formalne muzejske ustanove nalaze u Sustavu muzeja Republike Hrvatske te kroz taj status uživaju pravo na stručnu i tehničku potporu matičnih muzeja što je važna stavka ukoliko skrbe o značajnoj količini izvorne građe i predmeta.

A što su onda interpretacijski/posjetiteljski centri?

Gore: Park prirode Učka, Centar za posjetitetlje Poklon

Interpretacijski/posjetiteljski centri predstavljaju manje formaliziran način realizacije projekata postava i interpretativnih sadržaja. Struka ovaj vid izložbe definira kao kulturni sadržaj smješten u zgradi ili na otvorenome koji može ali i ne mora raspolagati originalnim predmetima i kojemu je cilj otkriti očito ili skriveno značenje onoga što se želi interpretirati. Sa strane struke uglavnom se koristi termin „interpretacijski centar” dok se prema posjetiteljima obično predstavlja termin „posjetiteljski centar” kako bi se jasno prenio dojam da se radi o prostoru namjenjenom za njih.

S obzirom da ne predstavljaju reguliranu formu djelatnosti, interpretacijski/posjetiteljski centri često se osnivaju radi pojednostavnjivanja formalnih predradnji jer se smatra da je osnivanje muzeja – ustanove, kao i njegovo održavanje, odveć komplicirano. Treba napomenuti da su mnogi uspješni komercijalni projekti u kulturi koji u nazivu sadrže pojam „muzej” (Muzej iluzija, Muzej prekinutih veza, Muzej čokolade..) iz perspektive struke i zakona zapravo interpretacijski centri.

Planiranje interpretacijskih centara nema jasno definirane stručne standarde što predstavlja medalju s dva lica. S jedne strane omogućuje slobodniji pristup prezentaciji i interpretaciji uz direktnije sudjelovanje kreativnih industrija poput vizualnih komunikacija i interaktivnog dizajna. S druge strane, u konkurenciji sličnih sadržaja koji manje počivaju na muzejskoj građi, a više na efektnom copywritingu i dizajnerskim odlukama često dolazi do pritiska da se publici pod svaku cijenu predstavi nešto novo i spektakularno – čak i bez čvrstog zaleđa faktografiji fenomena koji se predstavlja.

Prednosti i mane dvaju pristupa

Temeljeno na našem iskustvu iz prakse, jake i slabe strane ovih pristupa realizaciji kulturnih sadržaja bi mogli pojednostavljeno sumirati na sljedeći način:

Treba napomenuti da uz promišljenu koncepciju i razradu te upravljanje temeljeno na održivim načelima, obje ove forme svakako mogu nadići svoje specifične izazove i zaživjeti kao uspješni i kvalitetni projekti! Također, pogrešne procjene i odluke mogu negirati njihove inherentne prednosti.

Kombinacije su moguće!

Za kraj ponudili bi i mogućnost realizacije hibridnih formi kojima se mogu rješiti složeniji problemi interpretacije baštine zajednice ili područja te ostvariti optimalno prožimanje dvaju pristupa realizaciji sadržaja. Neki od njih su:

• Ekomuzej ili muzej zajednice koji u svojem sastavu ima više disperziranih interpretacijskih centara;

• Interpretacijski centar koji u svome dijelu sadrži i samostalnu zbirku vođenu prema standardima muzejske struke;

• Zajednički projekti sa teritorijalno/tematski nadležnim muzejima kroz koje se osigurava involviranost muzealne struke tamo gdje je njezina pomoć potrebna;

• ...

Ukoliko odbacimo nepotrebnu i umjetnu opreku između ova dva pristupa, mogućnosti za kreativne kombinacije uistinu su mnogobrojne.

Nadamo se da će ovaj tekst biti koristan svim akterima koji razmišljaju o pokretanju muzejskih ustanova ili interpretacijskih centara, ali i kolegama autorima koji se nalaze u dilemi oko odabira forme za realizaciju projekata izložbi i postava. Ako imate kakva dodatna pitanja ili opaske, slobodno nas kontaktirajte, ili ostavite komentar na članak!

Komentari dobrodošli...